Kakve li muke!
I to za celu porodicu.
Ko će trčati za detetom kojke nespretno pokušava da održi ravnotežu i pridržavati rukom sedište da se spreči ili bar malo ublaži pad.
Ulica nam je bila veoma duga i , tada, skoro sasvim bez saobraćaja. Uslovi idealni.
Sećam se i mame i tate kako trče za mnom i navijaju da ostanem na sedištu, ali će ipak, moj beskrajno duhovit, stric Mile, imati tu čast da u mom sećanju ostane onaj koji je prisustvovao mom velikom trijumfu. Tako smo nas dvoje,tokom jednog popodneva, u Zemunu, na Kalvariji, ja na biciklu, on trčeći za mnom, uporno ignorišući činjenicu da smo već oštetili nekoliko parkiranih automobila i jedan ružičnjak (jao!), zajedno izvojevali najveću pobedu!
Ja sam provozala!
I od tog momenta letnje večeri su dobile neku drugu dimenziju.
Klizila sam po naselju, po parku kojim se završavala naša ulica odakle se pružao neverovatan pogled na Zemun i Beograd.
Sav moj trud se toliko isplatio da sam dobila i prevozno sredstvo i sredstvo za razonodu i sanjarenje.
Na svom novom biciklu, gradila sam svoje kuće iz snova, zamišljala poznastva koja menjaju život dok telom prtim nevidljivi put ka lepšoj i svetlijoj budućnosti.
Često pokušavam da oživim te momente apsolutne sreće i opuštenosti prizivajući sve mirise, osećaje, boje i misli koje su me obuzimale dok sam tako jednostavno izvodila najbolju moguću meditaciju, za kakvu će mi , godinama kasnije, biti potrebni sati vežbe.
Koji li je sled dogadjaja doveo do toga da moram ponovo da učim "lakoću života" za šta mi je nekad bio poptreban samo jedan krug na biciklu?
Pokušavam da shvatim pišući...